Ovo malo mene

Pa da kažen svašta. Od ovog bloga sam se oprostila davnog. 4.10.-og 2005.
Nestalo ga, bezuspješno sam cvilila administratoru da mi kaže di je nesta moj meni dragi blog.
Ljutila se i bjesnila i svečano se zaklela da ću zauvijek dić ruke od bloganja i slučajno mi danas dođe status report da je par ljudi posjetilo moj nestali blog i probam otvorit i evo ga boga mi tu je ka da je i uvik bija tu.
Svašta. Svašta. Svašta.....
Eto prekšila sam zakletvu.

Cmolji ovo vrijeme. Trebat će se navić na jesen. Totalno se osjećam nekako transovito. Samački život mi dogulio i jedva čekam da se moji talijančići vrate. 5-7 dana bez njih može, ali ovih 3 tjedna postalo previše. Za vikend sam s bracom mastila vino (još imam otangane ruke), glumila konobaricu i to lošu (ispadaju brate piruni, čaše se lome), bila sam i dadilja našoj Linux i to dobra, mislim. Latinsko idro sam propustila, bila na najtužnijem sprovodu u svom životu.. Mačka je samovala pa je čuda radila. I evo je radni tjedan.... Bez veze.

Eto bila sam u rodnom Šeher-Saraj(e)vu nakon punih 16 godina. Vrijeme je bilo prekratko, program pregust, a dojmova........
Moram se natjerati napisat jedan postić o tome, a dotad:

Jedan za Jeju:

Došo Mujo u zapadni dio Mostara u kafanu:

- Jednu kahvu.
- Nema.
- Jednu kafu.
- Nema.
- Jednu kavu.
- Nema ba vode.

Jedan za Darka:

Dan za danom dolazi gazda slovenac ujutro na posao i pozdravlja zaposlenika Muju s:

- Dobro jutro glupi bosanac.
Ovaj mu odgovara:
- Nemaš ti kalcija.
I tako se oni uporno pozdravljaju 3 godine.
Jedan dan gazda slovenac ode na kontrolni liječnički pregled i doktor mu ustanovi da mu fali kalcija. I misli se slovenac vidiš ti nije Mujo tako glup, kad ujutro samo što me pogleda vidi da mi fali kalcija i sutradan ujutro pozdravlja on:

- Dobro jutro Mujo, kako si, bili popio jednu kavu sa mnom ?
Mujo gleda šta je sad i ode sa gazdom u njegov ured, a ovaj ga pita:

- Pa dobro Mujo kako si ti znao samo što me pogledaš da nemam kalcija:
A Mujo:
- Pa normalno da ga nemaš kad ti tri godine karam ženu, a još ti rogovi nisu narasi.

Inače priča se (istinita) da su Slovenci prije nego što su ušli u EU pompezno najavili da će nagraditi i objaviti po svim novinama 1. slovenskog stanovnika koji se rodi u EU. Međutim, nešto se ušutili opako. Ništa od pompe, a Slovenija ušla u EU. Tek u nekim lijevim novinama mali člančić: 1 slovenac rođen u EU kliče se MUJO !!!

Jučer sam vidjela smrt na djelu. I ne mogu se oteti jezi. Opsjelo mi je misli i samo mi je pred očima slika njega u bolničkom krevetu kako se gasi tiho, a u najvećim bolovima koje valjda živ čovjek može podnijeti. Odzvanja mi još u ušima njegov šapat : Ajme što me boli.... kako si draga...?
Lice napaćeno je samo trag lica koje sam prvi put ugledala sa 7,8 godina i od tada je utkano u život svih nas, pa tako i moj. Jurio je kroz život i krčio ga luđačkom snagom. Svaki prostor u koji bi ušao napunio bi se s njim i postao bi pun njega i njegove neiscrpne energije. Pozitivne.
Svaki problem malen, velik ili srednji imao je rješenje, jer tu je bio on.
A sad naš joker odlazi.........
Da se pitam zašto, neću,. Jer nema zašto i zato. To je tako i ako to on može prihvatiti moramo i mi. Samo tuga je golema.
Ne mogu više pisati, jer trljam sol po živoj rani.

Daleko mi je miš moj i ne mogu me pogledati njegove velike oke i ne mogu ga cmoknut u zločesti nosić.

Početak mise 18 h (Bosna i Hercegovina i Dalmacija pokrita tmurnim oblacima i kišom)

Kraj mise 19 h (Bosna i Hercegovina i Dalmacija pokrita tmurnim oblacima i kišom Pa ti vidi !!!)

«Mama jesi li ti stara ?» Neki dan me pita junior. Skočila sam 2 metra u zrak i skoro ljuto, a sigurno uvrijeđeno odbrusila: «Nisam !!!! Otkud ti to ?»
«Pa ti uvijek govoriš da si stara.» A u tom grmu leži zec, bumerang mi se vratio u glavu. Na tu se foru izvlačim kad se treba baviti kakvim ekstremnim sportovima koje njih dvojica izmisle, ili kad ugledam hrpu suđa od 1,5 m iznad sudopera, ili 3 tone šporke robe za prati ili čiste za peglati, pa po kući zapomažem i samosažaljevam se: «Jadne stare mame....»
Ipak bolje to nego da je sam izvukao zaključak da sam stara.
To je bilo neki dan, a danas bome ne znam što bi mu odgovorila. Danas bi ga pitala kao što on mene zna: «Koni, je li 35 puno ili malo ?»
Jutros sam se digla u 6 sati, a nisam baš od ranih ptičica inače. I tako sam dočekala da svane moja 35-tica. Malo sam kontemplirala jel puno il malo, tisućiti put se sjetila kako je stav prema godinama ludo promjenjiv, a doživljaj starosti bježi ispred tebe... i tako, čak mi se učinila lijepa ta moja cifra, okrugla ko neki jubilej. Razmišljala sam i šta sve učini u ovih tridesetak godina, definitvno zaključih da su njih dvojica – najljepše što učini.
Tužan dio je bio kad sam došla do razlomaka. Jebiga kad imaš 22, definitivno možeš reć da si odvalio 1/3, pa čak 1/4, a 35 nekako baca na polu, trećina a-a nije nikako.
Al neću se bedirat. Odlučila sam.
Danas na svoj rođeni dan putujem u svoj rodni grad. Nakon puno puno vremena.
Iako je slučajnost, nekako to shvaćam kao najveći i najljepši dar za ovu 35.
Bilo to puno ili malo.

Oni danas odoše, ja ostajem. Prekosutra odo i ja. Al na drugu stranu. Ja se brzo vraćam. Oni ne.
Reći ću Vam šta je bilo i tamo i vamo, poslije, uskoro....

Telefon zvoni, on vrišti u panici: ide mu krv iz glave. Pao je na kantun od stola. Dijete s ranjenom glavom, gdje ranjenom, koliko ranjenom, hoće li iskrvarit dok dođem do njega.
Valovi panike, ne smijem nazvati nego se samo nadam da ću stići kući brzo najbrže.
Puno je krvi, ali je glava tvrda. Rupica je, ali nema zla, ne treba šivati. Ostaju za sanaciju puste suze, jecaji i moji živci.
Bože, a moga si me i poštedit.....

O njemu postoji i moj vic. Moj vic o njemu počinje ovo proljeće kad sam se ozbiljno zabrinula nad činjenicom da mi djeca pate od teške animalfobije. Moja djeca, djeca mene koja sam imala u životu 4 psa, 1, mačku, 3 papagaja, 2 kanarinca, 1 kornjaču, 1 ježa i mnoštvo žohara kao kućne ljubimce ! Odvratno neprihvatljivo, odlučila sam.
Protiv toga trenutno sam poduzela tu mjeru da sam otišla kod prijateljice na kavu i vratila se kući s Mujom. Doduše bio je žut, pa se isprva zvao Garfild, ali kasnije je preko Mace, Muce.... jotovanjem, palatalizacijom ili šta ja znam kakvim lingvističkim pojavama prešao u Muju. Tako da on u suštini i nije klasični Mujo iz vica.
Darling je bio protiv ideje o Muji, jer je zakleti mačkomrzac, ali sad, pola godine kasnije, on je pod njegovom direktnom "UNESCO-vom" zaštitom i niko ama niko Muju ne smije krivo ni pogledat.
Djeca su se socijalizirala s njim, pogotovo velika beburina, tako da se čini da je moj plan ispunjen. Da bude jasno SAMO SE ČINI !
JER: svaki, ali baš svaki list bilo čega što se zove biljkom u mom stanu ako nije progrizen, načet kanđama, onda je otpao, divan novi novcat koji sam iz IKEE iz Rima dovukla je njegov brus za kanđe, a stolica od bananinog lišća odskočna daska, lampom od papirusa se zabavljao u slobodno vrijeme, tako da je od visine struka nadole više nema (lampa je jebeni bogalj !) Dlake na mojoj crnoj radnoj stolici su neusisljive, moje najdraže vaze više nema.... i da dalje ne nabrajam. U suknji već pola godine ne mogu izaći van, a i depilacija je upitna, jer su moje noge, a i ruke pune rana, ogrebotina i sl. sranja. Ima pseći sindrom, grize ko lud.
Ali Mujo i dalje odolijeva. On je tu ispod ovog stola i u ovom trenutku.
Još ga nisam ispohala, obarila i napravila tapet od njegovog krzna, niti je "slučajno" nestao, nakon svih šteta, sranja ni muka koje mi zadaje.
Jer kad kažem da je tu ispod mog stola u ovom trenutku, to znači da me cijeli moj jebeni godišnji prati u stopu gdje god se ja makla, tj. bolje da kažem da ga vučem sa sobom gdje god ja makla, pa je bio na 5 otoka, 3 županije, a evo ga i sad ispod mog stola a to znači u Zagrebu. Mačka je jebeni kozmopolit, a čini mi se da to upće nije u njenoj prirodi ! Prevalio je 2000 km u 15 dana, a samo zato što sam ja obična plačipizda i nisam ga se rješila kad sam trebala (mislila sam bit će maksimum 2,3, mjeseca kod mene dok djeca ne dobiju koncept o životinji tj. dok malo ne naraste, pa ću ga nekome i ja poklonit), a onda pred godišnji sam previše gledala tv pa sam vidila reportažu kako tisuće kućnih ljubimaca ostaje napušteno od bezosjećajne đubradi, pa je i ta varijanta rješenja problema otpala. Ni rođenu djecu nisam povela sa sobom u Zagreb, da se jadni malo odmore od tate i mame, ali zato je sa mnom ko - Mujo. Dođe mi plakat.
Ipak bit ću karakter kunem se, definitivno ga neću vodit u Trakošćan, a bogami ni ako bog da sutra, prekosutra na rafting.